Ljeto…Voljela sam jun, mjesec kad su rođeni moja majka i moj muž, dva najvažnija bića u mom životu. Ali došao je i taj 15 jun 2011 godine, najružniji,najtužniji…

Osmi mjesec trudnoce ,redovna kontrola i nalaz,šećera 8,5. Suze ne pomažu, i  drugo mjerenje u 12h pokazuje šećer 13. Hitan uput za bolnicu. Doktorica ni malo prijatna, a ja je ne čujem od plača mog i muzevog. Šta će biti s bebom? Bitno mi je samo to. Odgovor koji samo kaže: „vidjećemo dok uradimo dodatne nalaze“. Ništa mi ne ulijeva ni malo pozitivne snage. Moraš da primaš insulin 4 puta dnevno, sestra će ti objasniti kako, da dajes sebi terapiju, kako i kad mjeriš šećer, dijeta 2100 kalorija.

Ništa mi tu ni jasno nije, i samo se pitam zašto meni? Zašto ja? Nije strašno, proći će sa porođajem, tjesile su me sestre sa patologije. Kažu, ne smiješ da plačeš jer će ti šećer skociti opet. Na svako njihovo „NE SMIJEŠ“ suze su same kretale. A vrijeme između mjerenja šećera provodila sam čekajući u suzama pitajući se koliki će šećer biti opet.

8 dana provedoh u bolnici, analize su pokazale da je cpeptid jako nizak i do kraja trudnoće moram primati insulin. Ja,se u tom trenutku nisam sjetila da trazim stručnu pomoć,a niko mi nije ni predložio od dr koji su me tada gledali. Jedina svijetla rečenica u svim tim meni tužnim trenutcima bila je rečenica dr Kavarića: „Neka ti bockanje bude jedini problem u zivotu“.Tada mi to i nije značilo previše dok danas posle 6 godina zaista smatram da je tako.

Svoje iskustvo ispričala sam kao ohrabrenje i podršku svim „slatkim“ curama, a budućim majkama. 30.jula rodila sam Ognjena prirodnim putem bez ikakvih komplikacija. Volim opet ljeto, volim jer sam rodila sebi sreću, smisao za život. Insulin, iglice i bockanje -ništa više nije problem, sve ja mogu. I zaista je tako, jer sam 2013 rodila drugog dječaka. Mog Lazara sa najljepšim plavim očima.

Nedugo posle tog porođaja šećer je počeo da se stabilizuje, a ja sam sa insulinske terapije presla na oralnu upotrebu ljekova. U svemu tome najvažnija je odgovornost i doktor koji će Vam biti i prijatelj i psiholog i ljekar. Ja sam imala sreću i naišla sam na takvog. Hvala mu do neba!

A vi slatke moje ne odustajte jer mi rađamo najslađu djecu!

Pin It on Pinterest

Share This