Prvo vam moram priznati da mi je vrlo teško pisati o mome odrastanju s dijabetesom jer dijabetes je bio samo jedan od problema s kojima sam se morala sama suočavati.

      Moja gorka strana slatke priče počinje u studenome 1991.godine kada sam kao djevojčica od 8 godina pala u ketoacidoznu komu. Dijagnosticiran mi je diabetes mellitus  tip1.

     Kako sam odrastala u „nesređenoj“ obitelji, za jednu po prirodi plašljivu,osjetljivu i povučenu djevojčicu bio je to dodatan šok. Teško sam prihvatila svakodnevno bockanje i odricanje od slatkiša. Šećeri su mi tada bili blago rečeno užasni zbog mog neznanja o toj bolesti ali i zbog nebrige mojih roditelja. Hrana mi je oduvijek bila utjeha za sve a ta „utjeha“ s vremenom me koštala moga zdravlja. Bolnica je postala takoreći moj drugi dom. Nisam se snalazila sama u toj svojoj borbi, a nikoga nije bilo da mi pomogne u tome, zapravo bili su tu ali su bili zaokupljeni svojim problemima, a ti problemi su se lomili na mojim leđima.

      Kada sam imala 13 godina moja tri godine starija sestra me odvela na kontrolu kod moje liječnice u nama 50km udaljenu bolnicu. Sjećam se njenog izraza lica kada je  ugledala moj nalaz glikoliziranog hemoglobina , vjerovali ili ne bio je 21 % . Ta liječnica se toliko izvikala na mene riječima koje su srušile do kraja moje tada već narušeno samopouzdanje. Pojavio se još jedan problem- depresija.

         Već sa 16 godina dijagnosticirana mi je početna nefropatija i početna polineuropatija, a ja, djevojka u pubertetu upadala sam u sve teže stanje koje nitko nije želio primjetiti. U školi sam uvijek bila dobro dijete, pored svih problema prolazila sam s odličnim uspjehom. Svi su me uvijek hvalili ali nitko nije pitao kako sam.

      Kada sam sa 18 godina upoznala svog sadašnjeg supruga dogodio se „preokret“ u mojoj glavi, preokret koji sam tako očajnički trebala.  Shvatila sam da je došlo krajnje vrijeme da se moram početi brinuti za svoj dijabetes. Svoju djevojčicu rodila sam s 24 godine i ona mi je dodatno dala razlog za borbu.

Danas imam 34 godine, imam dvoje predivne djece, supruga, posao i što je najbitnije polako mi se vraća ono izgubljeno samopouzdanje. Depresiju „liječim“ vježbanjem, u fitness  sam se zaljubila prije 2 godine i to je je danas nešto bez čega ne mogu. Moja sadašnja liječnica je oduševljena nalazima, mogu se pohvaliti da mi je od svih dijagnoza ostala samo ova moja doživotna, moj dijabetes.

Napokon mogu čak reći da ga i volim jer mi je pomogao da postanem zrela, odgovorna i brižna osoba. Danas mogu s ponosom reći da sam uspjela oprostiti roditeljima  jer nisu bili uz mene, uspjela sam prihvatiti svoj dijabetes kao dio mene, trebalo mi je punih 26 godina ali nikad nije kasno, zar ne?

 

Ono što Vam preporučujem je da zapratite Sanjin Instagram profil na kome deli jako zanimljive i motivišuće objave koje svakodnevno pratim i kojima se divim!

Pin It on Pinterest

Share This